ULOGA MIROSLAVA TUĐMANA U SKRIVANJU RATNIH ZLOČINACA U BiH: Ivo Lučić je znao za svaki zločin na podučju Hercegovine i srednje Bosne i o tome je obavještavao sv

Krajem 2020. godine pojavio se dokument koji čvrsto, nedvosmisleno dokazuje da je Franjo Tuđman između 1991. i 1994. godine aktivno radio na podjeli Bosne i Hercegovine.

Naime, historičar Miroslav Akmadža objavio je knjigu "Franjo Kuharić; kardinal i vlast", koja donosi dnevnike kardinala Franje Kuharića u kojoj, između ostalog piše, kako je Tuđman 8. juna, na jednom sastanku istaknuo kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH te naglasio kako je BiH nastala kao historijski apsurd iz osmanskog razdoblja, te da je rješenje u razgraničenju BiH.

Zagrebački portal Telegram povodom objavljivanja Akmadžine knjige objavio je tekst u kojem se osvrnuo na pokušaje Tuđmana mlađeg da odbaci očevu ulogu u razbijanju BiH. Novinar Ivan Violić je napisao kako su se mnogi “nalijepili” na teze Miroslava Tuđmana o očevoj “čistoći”.

alt

O Tuđmanovim planovima za podjelu Bosne Franjo Kuharić zabilježio je u svojim dnevnicima kako je u maju 1991. godine fra Gabrijel Jurišić obavijestio kardinala Kuharića da mu je Tuđmanov savjetnik Josip Šentija priznao kako je u aprilu te godine sa skupinom srpskih stručnjaka, u Tuđmanovo ime, razgovarao o podjeli BiH.

Mjesec dana kasnije, 8. juna, piše Kuharić, predsjednik Tuđman na jednom je sastanku istaknuo kako se svi problemi jugoslavenske krize prelamaju u BiH, naglasio kako je Bosna i Hercegovina nastala kao povijesni apsurd iz osmanskog razdoblja, te da je rješenje u razgraničenju BiH. Nakon sastanka kardinala Kuharića i njegovih pomoćnih biskupa s predsjednikom Tuđmanom, 29. oktobra 1991. godine dr. Kuharić zapisao je kako je dr. Tuđman rekao sljedeće: ”Podjela BiH činjenica je na samom terenu, gdje svaka nacija upravlja određenim teritorijem, a središnja je politika nemoćna.”

Kardinal je upozorio Tuđmana da međunarodna zajednica neće prihvatiti raspad BiH, na što je predsjednik odgovorio da se granice BiH mogu mijenjati ako se sve strane tako dogovore. Šestog januara 1992. godine, na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica, predsjednik Tuđman kazao je bosanskohercegovačkim biskupima Pavlu Žaniću, Franji Komarici i Vinku Puljiću da bi podjela BiH mogla biti nužna, kako bi se izbjegao rat u BIH. Tom je razgovoru prisustvovao kardinal Kuharić. Tuđman je dodao da Hercegovci neće prihvatiti ni jedno rješenje, osim da budu u sastavu Republike Hrvatske. U ono je vrijeme, podsjetimo, ministar odbrane i najbliži Tuđmanov suradnik bio Gojko Šušak, političar iz zapadne Hercegovine.

Naposljetku, kardinal Franjo Kuharić u svom je dnevniku u februaru 1994. godine zapisao ove rečenice: "Ekstremna hrvatska politika dovela je od uništenja Hrvata u Bosni i Hercegovini, jer je bila kratkovidna. Hrvatska država u Hercegovini imitacija je srpske države u Bosni. Zato su nas i izjednačili sa Srbijom. Ali, vladajuća stranka i g. Tuđman smatraju da je njegova politika najbolja za Hrvatsku. Trebalo bi se prvo osloboditi neprozirnih vođa u Hercegovini. Kamo su nas doveli?" pitao se kardinal Kuharić.

Violić piše kako je iz Kuharićevih zapisa svima u Hrvatskoj savršeno jasno gdje ih je dovela Tuđmanova opsesija podjelom Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska došla je, usred rata, na rub međunarodnih sankcija.

Hrvatske vođe iz BiH osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne u Haagu. Hrvata u Bosni i Hercegovini više gotovo da i nema, osim u zapadnoj Hercegovini. Hrvatska posttuđmanovska politika prema susjednoj državi najčešće je posve pasivna, jer se svaki novi hrvatski premijer i predsjednik boje Tuđmanova istočnog grijeha: trogodišnjeg upornog djelovanja na podjeli Bosne i na pripajanju zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Svi mi, suvremenici ratnih zbivanja, i bez Kuharićevih dnevnika znamo da je to bilo baš tako, pa često i gore nego što je uvijek umjereni kardinal želio zapisivati. No, Kuharićevi su dnevnici definitivni, čvrsti materijalni dokaz o Tuđmanovoj odgovornosti za politiku podjele Bosne i Hercegovine, napisao je Violić.

Jedan od onih koji je direktno tokom agresije na BiH sarađivao s Miroslavom Tuđmanom bio je ratni načelnik SIS-a (Sigurnosno-izvještajne službe) HVO-a Ivo Lučić. On je bio jedan od glavnih ljudi HVO-a i blizak prijatelj i saradnik Franje Tuđmana i hrvatskog ministra odbrane Gojka Šuška u vrijeme najvećih zločina nad Bošnjacima Hercegovine, u vrijeme kada hrvatski i herceg-bosanski vojni i politički vrh nije ni krio da želi tadašnju tzv. Herceg-Bosnu pripojiti Hrvatskoj.

O ratnoj i poratnoj ulozi SIS-a pisala je i poznata hrvatska novinarka Jasna Babić u knjizi „Urota Blaškić“ gdje se opisuje kako je ta tajna služba radila čak i protiv pojedinih oficira HVO-a koji nisu imali blagonaklonost političkog vrha iz Zagreba.

Povjerljivi dokumenti, koji su korišteni i kao krunski dokaz protiv Prlića i drugih na suđenju u Hagu, svi odreda s potpisom Ive Lučića, potvrđuju da je Ivo Lučić znao za svaki pojedinačni zločin na prostoru tzv. Herceg-Bosne. Na osnovu tih dokumenata izrečena je i presuda za Udruženi zločinački poduhvat (UZP). Ono što je u ovom trenutku važno je činejnica da je sve te dokumente i podatke Ivo Lučić tokom rata slao u Zagreb tadašnjem direktoru HIS-a Miroslavu Tuđmanu.

Ivo Lučić 16. septembra 1993. godine šalje zahtjev Tomi Šakoti da se njegovim službenicima Predragu Čoviću i Draganu-Zdenku Mariću omogući ulazak u krug logora Dretelj i Gabela, te im se omogući nesmetan uvid u stanje u logorima. Dalje, general-bojnik Glavnog stožera OS HR-HB, danas osuđeni ratni zločinac Milivoj Petković, 4. oktobra 1993. godine izdaje naredbu načelniku SIS-a Ivi Lučiću od kojeg traži da provjeri neke kriminalne radnje, ubistva, silovanja i ponašanja nekih pripadnika HVO-a. Petković od Lučića traži da ga obavezno obavijesti o provedenim radnjama.

Između ostalog, Petković je od Lučića tada tražio i da istraži stradanje jednog pripadnika HV-a (hrvatske vojske) na brdu Hum iznad Mostara. Lučić bi trebao kazati šta je saznao u toj istrazi, te šta je poduzeo povodom te istrage. Također, treba kazati i šta je uopšte vojnik HV-a radio na Humu ako Hrvatska nije učestvovala u ratu u BiH, odnosno agresiji na BiH, kako to danas tvrde Lučić i ostali njegovi istomišljenici.

Krajem 1993. godine, tačnije 4. decembra, Lučić je poslao detaljan izvještaj na 24 stranice na ruke tadašnjem direktoru HIS-a (Hrvatske izvještajne službe) Miroslavu Tuđmanu, u kojem ga obavještava o svim dešavanjima na prostoru tadašnje Herceg-Bosne.

Lučić Tuđmana obavještava o svemu detaljno – od pojedinačnih do masovnih ubistava, švercu oružja, duhana, nafte, silovanjima i zarobljavanjima...

Iz izvještaja se jasno vidi da je Ivo Lučić bio upoznat sa svakim od počinjenih zločina na prostoru Hercegovine i Srednje Bosne, pa i Posavine. Da se radilo o najtežim krivičnim djelima dokazao je i Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu, koji je u predmetu protiv Jadranka Prlića i drugih, koji su osuđeni za Udruženi zločinački poduhvat, koristio i ove dokumente u kojima se spominje ime Ive Lučića kao načelnika SIS-a.

Izvještaji Ive Lučića, dnevnici kardinala Franje Kuharića, presude za najteže ratne zločine pokazuju da je preminuli Miroslav Tuđman uzalud gubio vrijeme i pokušavao očistiti ime oca Franje. Također, obavljajući visoku funkciju u Hrvatskoj, čiji je državni vrh proglašen za UZP, Miroslav Tuđman se, bez sumnje, može smatrati dijelom zločinačkog režima.