Trgovinu između Tuđmana i Miloševića spriječila je plitka Neretva

Hrvoje Šarinić, nekadašnji predstojnik Ureda Franje Tuđmana, svjedočio je prošlog tjedna u Haagu na suđenju Slobodanu Miloševiću. Šarinićev nastup je zanimljiv jer se tajno susretao sa srbijanskim predsjednikom između 1993. i 1995., o čemu je napisao i knjigu “Svi moji tajni susreti sa Slobodanom Miloševićem”, ali i zato jer je sudjelovao na svim važnim sastancima na kojima su se crtale karte razgraničenja između Srbije, Hrvatske i BiH. Iako je u svom svjedočenju indirektno optužio Tuđmana za namjeru podjele BiH, u razgovoru za Nacional Šarinić je rezolutno branio prvog hrvatskog predsjednika. Kao argument navodi “zaštitu nacionalnih interesa” i podsjeća na prošlogodišnji skandal u Francuskoj kada je bivši šef vojno-obavještajne službe, 85-godišnji general Aussress objavio knjigu u kojoj je opisao francuske zločine tijekom alžirskog rata. Odmah su ga napale sve stranke, a predsjednik Chirac oduzeo sva odlikovanja. Šarinić je uvjeren da i oko tema koje se mogu svrstati u hrvatske nacionalne interese ne treba biti podjela. To je vjerojatni razlog zašto i dalje brani Tuđmana s kojim se burno razišao još 1998.

Tuđman nije vjerovao u cjelovitu BiH, a kao povjesničar smatrao ju je povijesnim apsurdom Miloševiću odgovara suđenje u Haagu jer se javno predstavlja zaštitnikom srpskog naroda te tako stvara mit o sebi Haaški pravnici tvrde da će Milošević sigurno biti osuđen na doživotni zatvor, no do tada će proći još najmanje dvije godine NACIONAL: Kakav je dojam Milošević ostavio na vas kad ste se sreli u Haagu? – Slobodana Miloševića posljednji sam put sreo 1998. u Beogradu. Bio sam na službenom putu kao predsjednik Nadzornog odbora Ine i sklapali smo poslovni dogovor s Jugopetrolom, a kada je to Milošević saznao, odmah je izrazio želju da se vidimo. Sjećam se da je, dok smo se rukovali, tako snažno tresao da sam mislio kako će mi iščašiti rame. Međutim, u haaškoj sudnici gotovo i nema kontakta s optuženima. Nasuprot mene sjedio je sudac Richard May, iza se nalazila publika u kojoj je bila i moja supruga i ona je bolje vidjela Miloševića nego ja. Tijekom dvodnevnog svjedočenja Milošević i ja smo se pogledali u dva navrata i u njegovim očima nisam vidio mržnju. Ipak smo bili često zajedno u brojnim pregovorima i dosta se dobro poznajemo.

NACIONAL: Najviše reakcija izazvao je onaj dio vašeg svjedočenja u kojem ste kazali kako su se u Karađorđevu Milošević i Tuđman razmišljali o podjeli BiH, ali da nisu postigli konkretni dogovor? – Zanimljivo je kako se u medijima stalno provlači Karađorđevo, a skoro potpuno prešućuje Tikveš koji se desio mjesec dana kasnije i gdje su njih dvojica proveli puno više vremena sami. Valjda je to i zbog značaja koje u novijoj hrvatskoj povijesti ima Karađorđevo, gdje je definitivno ugušen pokret proljećara iz 1971. Bosna je bila nezaobilazna tema u svim govorima obojice predsjednika i prije i poslije sastanka u Karađorđevu, ali postoji ogromna razlika u njihovom konkretnom djelovanju. Kao povjesničar Tuđman je Bosnu smatrao povijesnim apsurdom, a bio je uvjeren i da su komunisti od muslimanske vjere napravili naciju jer su do tada bosanski muslimani bili Hrvati ili Srbi. Ali kao realpolitičar on ju je prvi službeno priznao i poslao hrvatskog veleposlanika u Sarajevo, podržao referendum o nezavisnosti, a 1995. potpisao Splitski sporazum koji je omogućio vojnu akciju za deblokadu Bihaća i pobjedu nad srpskom vojskom. Milošević je bio potpuno drukčija osoba i sjećam se da mi je još 1993. na jednom od naših tajnih sastanaka govorio kako je, zahvaljujući Republici Srpskoj, riješio 90 posto srpskog nacionalnog pitanja, “isto kao što je Franja s Herceg-Bosnom rešio hrvatsko nacionalno pitanje”. Kada sam ga pitao zašto ne želi priznati Bosnu, pogledao me i uzvratio: “Kakvu Bosnu?”. Želim reći da kod Miloševića jednostavno nije dolazilo u obzir prihvaćanje nezavisne BiH, dok je Tuđman kao realpolitičar razumio da na to mora pristati. Ako ste gledali cjelokupni prijenos mog haaškog svjedočenja, mogli ste vidjeti da Milošević nije proturječio mojim izjavama o njegovom odnosu prema toj zemlji.

NACIONAL: Ipak ste u Haagu potvrdili kako je Tuđman planirao dati Srbima Prevlaku u zamjenu za neke druge teritorije? – O toj ideji se razmišljalo i razgovaralo, ali se nikada nisu vodili službeni pregovori. Nismo željeli da Hrvatska bude presječena kod Neuma i zato smo razmišljali o davanju dvadesetak kilometara od Molunata do Rta Oštro bosanskim Srbima, a dio tamošnje obale od još dvadesetak kilometara za izlaz na more dobili bi i Muslimani. Sjećam se da mi je jednom prilikom Milošević rekao: “Imate hiljadu kilometara obale, šta ne date tih dvadeset kilometara”. Za uzvrat bi nam dali dio dubrovačkog zaleđa odakle je u ratu bombardiran grad.

NACIONAL: Zauzvrat ste trebali dobiti Neum koji bi postao dio Hrvatske? – Tako je. O tome smo razgovarali, ali odluku o mijenjanju granica može donijeti isključivo sabor i to dvotrećinskom većinom. S Muslimanima smo razgovarali o tome da dobiju neku od luka na Neretvi, koje bi im omogućavale izlaz na otvoreno more. Lord Owen je kazao da je to divan prijedlog, međutim, Muslimani su jedno vrijeme razmišljali, a onda na sugestiju svojih eksperata odbili taj prijedlog. Zaključili su da Neretva u tom dijelu nije dovoljno duboka za uplovljavanje brodova.

NACIONAL: Koliko su se Tuđman i Milošević razlikovali kao pregovarači? – Radilo se prije svega o pregovaračkoj taktici. Tuđman je Miloševiću rekao da mogu razgovarati o “svemu”, ali da se najprije riješi problem Hrvatske. Riječ “svemu” značila je BiH. Milošević je imao drugu taktiku i obično je govorio: “Dajte sve će se rešiti, ali idemo prvo videti što ćemo u Bosni”. Naposljetku je Tuđman u Daytonu postigao veliki uspjeh jer je pred samo zaključenje sporazuma svoj potpis uvjetovao rješavanjem stanja u istočnoj Slavoniji. Milošević je brzo telefonirao svojim tamošnjim ljudima, a cijela je stvar dovršena kada sam sudjelovao u potpisivanju Erdutskog sporazuma, kojim je taj dio vraćen Hrvatskoj.

NACIONAL: Stipe Mesić je u nekoliko navrata govorio kako je nakon povratka iz Karađorđeva Tuđman izvadio kartu BiH na kojoj se vidjelo da su Hrvatskoj pripojene Hercegovina i Cazinska krajina? – O tome nije govorio samo Mesić nego i neki drugi političari, primjerice posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković. Time ne poričem da je Tuđman smatrao da raspadom Jugoslavija nije moguć ni opstanak jedinstvene BiH. Naravno da je bilo razgovora o BiH, ali ne i formalnih dogovora, jer da je u Karađorđevu ili negdje drugdje nešto zaista dogovoreno, tada sasvim sigurno ne bi bilo toliko žrtava i stradanja. Sudjelovao sam na Globalnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji koja se 18. listopada 1991 održavala u Peace Pallaceu u Haagu. Tada je Lord Carrington predložio da svih šest republika steknu međunarodni subjektivitet i legitimitet, što su odmah prihvatila petorica predsjednika, dakle i Momir Bulatović iz Crne Gore. Jedini koji je to rezolutno odbio bio je Milošević jer je znao da u tom slučaju mora odustati od stvaranja Velike Srbije. Taj događaj govori tko je krivac za strahote koje su uslijedile idućih godina. Dok su me proteklih dana vozili na sud, prolazeći pokraj Peace Pallacea uvijek sam se prisjećao događaja starih više od dvanaest godina.

NACIONAL: Kako tumačite toliku neosjetljivost koju iskazuje tijekom suđenja. Bez obzira terete li ga poznati političari ili ljudi koji su u srpskom divljanju izgubili desetke članova svojih obitelji, Milošević je ležerno zavaljen u fotelju i reagira s podsmijehom? – Milošević je potpuno neosjetljiv na ljudske patnje. Ali, s druge strane, treba uzeti u obzir da mu ovo suđenje jako odgovara jer dokle god ga snimaju kamere, može se predstavljati kao zaštitnik svog naroda i tako u Srbiji stvarati svojevrsni mit o sebi. Mnogi vrsni haaški pravnici rekli su mi kako će Milošević sigurno biti osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu, no do tada trebaju proći još najmanje dvije godine suđenja koje će koristiti za osobnu promociju. Obrana ima oko 300 svjedoka čije ispitivanje započinje tek za pet ili šest mjeseci, što znači da će Milošević još dugo vremena biti u središtu medijske pozornosti. Uostalom, i uvjeti u haaškom zatvoru su kudikamo komforniji nego u švedskim, finskim ili zatvorima neke treće zemlje. Kada ostane sam u nekoj ćeliji, bez televizijskih kamera, ne bi me iznenadilo da Milošević poput mnogih predaka izvrši samoubojstvo. Ako pogledate povijest njegove obitelji, vidjet ćete da im je to u genima.

NACIONAL: Niste li u nekadašnjim opisima Miloševića prema njemu bili benevolentni, a ponekad se činilo kao da vam je njegov stil simpatičan? – To je zasigurno prejaka riječ jer ne mogu cijeniti čovjeka kojeg su postupci svrstali među najveće zločince u povijesti čovječanstva. Morao sam pregovarati i s crnim vragom, a isto tako i Miloševićem jer je on donosio odluke. Ali, u našim razgovorima znao je biti vrlo šarmantan, a u nekoliko prilika pokušao je prijeći na ti, što sam uvijek elegantno izbjegavao. Bilo je i ružnih iskustava od kojih pamtim Miloševićev poziv koji m je prekinuo ručak u Predsjedničkim dvorima. U tijeku je bila operacija Bljesak za oslobađanje zapadne Slavonije i čim sam uzeo slušalicu čuo sam kako uzbuđeno govori: “Hrvoje pa šta to činite, u šta smo utrošili tolike dane i sate”. Rekao sam mu da smijeni Martića i Čeleketića, na što je ljutito uzvratio: ”Šta to govoriš, nisam ih postavio pa ih ne mogu niti smeniti”. Onda je zalupio telefon. U svim drugim kontaktima Milošević je bio izuzetno duhovit, ali nisam vjerovao što govori. Volio se i u privatnim razgovorima predstavljati kao mirotvorac, kao da je predosjećao da će jednog dana odgovarati za sve što se dešavalo i želio je sakriti i najmanji dokaz. No učinjeno je toliko zla da se jednostavno nije dalo sakriti. Nakon naših sastanaka pravio sam bilješke, a o mojim izvještajima postoje transkripti u Predsjedničkom uredu koji su završili i u Haagu. Tamošnji eksperti su ih usporedili s izjavama koje sam im davao i između njih skoro da nema nikakve razlike.

NACIONAL: Milošević je na suđenju ustvrdio da ne govorite istinu kada kažete da ste u njegovom kabinetu susreli Borislava Mikelića? – Naravno da se to desilo, premda je tu Miloševićeva riječ protiv moje. Početkom 1995. puno se raspravljalo o otvaranju autoceste kroz zapadnu Slavoniju, ali bi uvijek iskrsnuo nekakav problem i ne bismo došli do rješenja. O tome sam razgovarao i s Miloševićem, koji je u jednom trenu rekao da će pozvati Mikelića. Poslije petnaestak minuta, u kabinet je zadihan ušao Mikelić i ugledavši me, sav iznenađen upitao što tu radim. Dakle, u Miloševićevu uredu susreo sam Mikelića, što govori kako je srpski predsjednik imao punu kontrolu nad pobunjenim Srbima, ma koliko to svi zajedno sada demantiraju. Inače, u Beograd sam letio zrakoplovima UNPROFOR-a ili norveške vojske koji je osigurao Thorvald Stoltenberg i jedan primjer s Plesa potvrđuje kako je Milošević do u detalje bio upoznat sa situacijom u Hrvatskoj. Izašao sam iz zrakoplova i krenuo prema automobilu, kada me nazvao Milošević i zatražio da odobrim propusnicu za tri kamiona s Plesa, a nosila su nekakve potrepštine Srbima u krajinu. Kada bismo razgovarali, uvijek je dobro pazio da ne upotrijebi termin “srpska krajina” kako me ne bi naljutio, i uvijek se koristio samo izrazom “krajina”. Taj put me zamolio da omogućim puštanje tih kamiona, što pokazuje o kakvim je detaljima bio obaviješten. Prevozili su nekakvo sjemenje i slične namirnice i rekao sam našima da ih puste.

Radovan Karadžić

NACIONAL: Kako ste doživjeli Radovana Karadžića, vođu bosanskih Srba, koji se i dalje u bijegu? – Neka mi psihijatri oproste, ali imam dojam da osobe koje cijeli život rade s luđacima naposljetku i sami polude, a Karadžić je klasični dokaz ove teze. Karadžić je bio podvojena ličnost jer se s jedne strane volio predstavljati kao svjetska ličnost, brižno je pazio kako se ponaša i izgleda, a onda bi, s druge strane, tijekom pregovora, na vidjelo izašao njegov pravi temperament. Znao je doslovno eksplodirati od bijesa i izgubiti kontrolu, što je u potpunoj suprotnosti s pažljivo njegovanim imidžom. Pamtim jedan interesantan detalj. U Dobanovcima smo pregovarali kako da Federacija BiH dobije 51 posto, a Republika Srpska 49 posto teritorija BiH. Išlo je jako teško je su u to vrijeme Srbi kontrolirali 72 posto teritorija i Karadžić bi stalno davao nekakve komadiće, primjerice 1 posto i vidjelo se da na taj način nikako nećemo postići omjer 51 – 49.