Uvaženi biskupe mostarski, gospodine Ratko Perić,
U dogovoru sa samim sobom, kako ste barem Vi pokušali anulirati navedene činjenice u tekstu na portalu Tacno.net, a kontaktirajući imenom i prezimenom, podosta još uvijek živih Rotimljana, dobih čistu potvrdu da nisam bio u pravu s brojem iznesenim u tekstu. Dakako, riječ je o broju žrtava u rotimskom zaseoku Orašlje svirepo i mučki ubijenih, u dva odvojena pokolja koja su se desila, koje li slučajnosti gotovo na isti dan, a u vremenskom razmaku od 50 godina: 12.jula/srpnja 1943.godine u tom je zaseoku na Rotimlji ubijeno 62 mještana muslimana iz tačno pobrojanih rotimskih porodica. Zabilježeno je i zadokumentovano još uvijek postojećim spomen obilježjem da su taj zločin počinile, kako su ih tada zvali: ustaše. Pedeset godina i jedan dan kasnije, dakle 13.jula/srpnja 1993.godine na istom je mjestu svirepo i zvjerski ubijeno 16 ljudi među kojima je bilo i djece, a počinioci su u ovom drugom zločinu bili vojnici, kako su ih tada zvali: bojovnici HVO-a. Dakle, priznajem, pogriješio sam kad sam stavio 26 umjesto 16, ali ste pogriješili i vi dobro u konačnom broju žrtava u dva odvojena zločina, koja su se desila gotovo u isti dan u vremenskom razmaku od 50 godina. Niti je 26 uvaženi biskupe, niti je 15, 16…Na Orašlju je u dva odvojena masakra ubijeno 78 ljudi, gotovo iz istih kuća i iz istih porodica, u dva odvojena stravična zločina koja su se zbila u pola stoljeća.
Da, saznadoh kako niste rođeni na Rotimlji i kako su vaši u septembru 1942. godine bili prinuđeni napustiti Rotimlju, te kako ste rođeni u općini Rovišće, kotaru bjelovarskomu u zaseoku Tuk.
Ipak, potvrdište mi vaše rotimsko porijeklo, a ja uočih svoju drugu grešku kako to Vi meni sugerisaste u dogovoru sa samim sobom. Znači, porijeklo s mjestom rođenja ne možemo dovesti u istu
ravan.
Uvazeni biskupe Perić, nažalost, kakva zla kob je snašla Vas i vaše 1942. da napuste Rotimlju, s čim duboko suosjećam jer su i moji preci iste te godine dožvijeli sličnu kalvariju i obreli se u
ravnoj Slavoniji i rodnoj Semberiji, ja vas mogu potpuno razumjeti i shvatiti, budući da sam godine 1993. i sam osjetio šta to znači biti prognan i otjeran s rodnog ognjišta. Znate li uvaženi
biskupe da su od te 1993. godine godine sva djeca Stočana, da budem precizniji stolačkih Bošnjaka po rođenju Mostarci, jer isprva nisu se fizički mogla roditi u Stocu budući su im očevi zatočeni
u koncentracione logore, a majke protjerane. Pa, ni po povratku u svoj grad, opet ne mogu biti Stočani po rođenju. Ovaj put progoni i etničko čišćenje nemaju veze s tim problemom, već naprosto
apsurdna činjenica: da Stolac nema porodilište. Tako da je svako dijete iz Stoca, iz ovog ili onog razloga u posljednjih dvadesetak godina po rođenju, Mostarac ili Mostarka, Čapljinac,
Čapljinka, Metkovac, Metkovka, Dubrovčanin,Dubrovkinja ili Dubrovčanka. Isto je tako onom djetetu koje je i kršteno i kojem je muezin na uho ezan proučio.
Kada sam se osvrnuo na zločine pocinjene u Rotimlji, prvi put u spomenutom tekstu, koji su se odnosili na 1993., a sada i na zločin počinjen 50 godina prije1943.godinu, namjera mi nije bila
nikakova druga i drugačija, već čitateljima koji nisu upućeni i koji ne znaju gdje je Rotimlja, olakšati da se orjentiraju po nekome ko je poznat i vezan za taj kraj. To vi uvaženi biskupe jeste,
ne po rođenju (uočavam i priznajem pogrešku), ali po porjeklu jeste. Bilo bi isto da sam nekim slučajem spominjao zaseok Svinjarinu, a širokoj čitateljskoj publici taj toponim ne bi značio ništa,
ali kad bih rekao da porijeklo uvaženog muftije mostarskog Seida
ef.Smajkića vodi iz tog zaseoka, ljudi bi imali neku predodžbu gdje je ta Svinjarina zbog muftije Smajkića. Jer sva mjesta pod nebeskim svodom čine i obilježavaju ljudi, a ja bih
najsretniji bio da sam Rotimlju mogao približiti svojom prvom ljubavi, iz rotimske porodice Behrama, ili po izvor vodi Rotim, ili po rotimskim trešnjama. Ali, djevojaka na svakom koraku, izvor
voda isto tako, a i trešanja. Jer, držim, a to u svakom slučaju nije mala stvar, da svakom gradu, selu, zaseoku, mjestu treba na ponos biti ako porijeklo (bez obzira na mjesto rođenja) jednog
biskupa ili muftije jeste vezano za taj prostor.
I na koncu da zaključim, uvaženi biskupe: dobro je što ste u svom reagiranju ukazali i spomenuli da su se zločini desili. Mogli ste, ako smijem primjetiti možda to učiniti i ranije, jer zločin je
zločin i on je za svaku osudu. Bol majki i sestara, bol djece je užasan i neopisiv kada svoje najmilije izgube u stravičnim zločinima bilo gdje da su se desili. I, ne znam, ne želim da vjerujem
kako možda nekad prije niste naišli na moje javno i jasno, nedvosmisleno izrečene stavove po pitanju svih zločina, pa tako i onog sramotnog zločina nad nedužnim civilima u Grabovici, gdje je
najmlađa žrtva imala svega četiri godine, a najstarija preko 90 godina. I mislim da je riječ o žrtvama iz grabovičke obitelji Zadro, ali i ostalih žrtava u Grabovici koji su svirepo i brutalno
ubijeni u sramotnom zločinu bez presedana kojeg su napravili pojedinci iz redova Armije Republike BiH. I tada sam, a i u godinama poslije javno rekao i osudio taj zločin, kao uostalom i sve
zločine. I dodao još k tome da je taj zločin zasjenio i ogromnu mrlju stavio na uniformu i znakovlje Armije Republike BiH.
U nadi da će Vas ovo pismo zateći u dobrom zdravlju i još boljem raspoloženju, srdačno vas pozdravljam.
S poštovanjem,
Nermin Bise