Sve ovo što pišem – pišem iz ličnog doživljaja jednog Bošnjaka/Bošnjakinje, svjedoka vremena, kako onog u kome se vjerovalo da “tiha voda brda pomjera”, tako i onog kad “tiha voda” dođe do guše. I to zbog nepravde koja prijeti da Bošnjake satjera u ćošak države za koju su toliko iskrvarili.
Piše: Almasa Hadžić (politicki.ba)
Ne postoji evropski narod koji može više da istrpi nepravde od bošnjačkog naroda. Trpeći Bošnjaci kako sebe vole da nazivaju, u stanju su da nepravdi gledaju u oči i da trpe, da saburaju na poniženja, na uvrede, na negiranje im svake vrijednosti pa i one vjerske i nacionalne. Ali sve do jednom.
Jer trpnji su ih učili njihovi djedovi i pradjedovi, njihovi učitelji, učio ih Tito i Titini političari, ali ništa manje ni oni nakon Tite, kad je “stigla demokratija” i svi su ih jednako uvjeravali da “tiha voda brda pokreće” i da će “sve doći na svoje mjesto” ako su fini i ako šute.
Problem nastaje onda kad ona “tiha voda” Bošnjaku dođe do grla, a kako se to dogodilo 1992. godine, pa Bošnjak odjednom, svjestan potopa, ustane da brani sebe, svoju majku, sestru, kuću, državu, da brani svoje pravo na život, vjeru, naciju, jer je, napokon, skontao da oni što su i na svadbama i na slavama guslali o klanju Turaka, to jest Bošnjaka-muslimana, nisu članovi hora opere te i te, već mrzitelji i zločinci “iz našeg sokaka”.
Eh, tada smo vidjeli kako se podigne onaj dio zemaljske kugle koji sebe predstavlja zaštitnicima demokratije i ljudskih prava, pa Bošnjacima stavi embargo na odbranu, na hranu, ustvari na život, prosto iznenađeni činjenicom da je Bošnjak, uopće, ustao da se brani.
Jer, po takvim (naravno, časne ne smijemo nikad zaboraviti) vidjelo se, evropski musliman nema pravo na odbranu.
Takvi su gledali dok Bošnjake, u turama kao stoku, dovoze na gubilišta i strijaljaju ih “u jednom turnusu oko hiljadu” priznao je sudijama u Hagu jedan od strijelaca VRs (ništa lošiji strijelci nisu bili ni oni iz HVO), trpaju ih u grobnice, siluju im sestre i majke, pale kuće i džamije, a ono što ne mogu da pobiju, protjeraju iz vlastite države.
A onda, u miru, od onih što su preživjeli, ranjenih, nesretnih, ožalošćenih, osiromašenih, ponovo, isti oni što su ih u agresiji klali i ubijali, uz blagoslov onih što su im stavljali embargo na odbranu, krenuli su praviti prototip nekog novog Bošnjaka, jer sa onim prethodnim, shvatili su “nisu uspjeli” u svojim planovima.
Takav Bošnjak, po njihovoj zamisli, može dan, noć, sjediti u džamiji i zikriti, slikavati se po iftarima na kojima će pričati o ljepoti svoje vjere, sve to uredno objavljivati na društvenim mrežama, diveći se svojim krvlju osvojenim ljudskim pravima.
Takav Bošnjak moći se svoju djecu, mirne duše, slati u Evropu da peru stražnjice njemačkim, austrijskim i inim penzionerima, moći će učestvovati u kojekakvim “zadrugama” i “zvijezdama Granda”, prati suđe po hrvatskim restoranima u ljetnoj sezoni i uzgred se okupati u slanoj vodi, mnogo šta će moći, samo neće moći imati državu u kojoj će imati jednaka prava kao i njegove komšije druge vjere i nacije.
Jer takav Bošnjak, po zamisli autora embarga iz devedesetih godina, treba pomoći dovršetku plana podjele države Bosne i Hercegovine, samo “mirnim metodama” po kome pripadnik jednog naroda, na tržištu demokratije, neće imati istu cijenu kao pripadnik drugog naroda.
Pa će, naprimjer, kako je to zamislio OHR i njegov Christian Schmidt Hrvat u Bosni će biti tri puta skuplji od Bošnjaka u istoj toj Bosni. Posebno u Hercegovini.
Jer Bošnjak je, ipak, musliman i on, kako su to zamislili evropski islamofobi, u startu mora biti jeftiniji.
Zar izmišljamo?
Naravno, taj novi Bošnjak, zarad “mira i suživota” neće smjeti barkati u interese onih koji su ih do jučer klali i ubijali, zaboravit će na stratišta svojih sinova i braće, a posebno, neće smjeti spominjati imena međunarodnih čuvara interesa pripadnika “skupih naroda”.
E, takav Bošnjak, trenutno je poželjan i on se u narodu već prepoznaje kao “Šmitovac”.
Sve ovo što pišem – pišem iz ličnog doživljaja jednog Bošnjaka/Bošnjakinje, svjedoka vremena, kako onog u kome se vjerovalo da “tiha voda brda pomjera”, tako i onog kad “tiha voda” dođe do guše.
I to zbog nepravde koja prijeti da Bošnjake satjera u ćošak države za koju su toliko iskrvarili.
Nepravda koju Bošnjaci trpe, počev od vremena kad je njihova naivnost nepravdu podrazumjevala kao “Božije davanje”, pa do vremena kada su shvatili da je trpnja nepravde znak njihove slabosti a poginjanje glave pred siledžijama demokratije poniženje najvećg stepena, primiče se granici izdržljivosti svakog iole razumnog Bošnjjaka.
Bošnjaci se trenutno suočavaju sa gubljenjem države za koju su toliko iskrvarili, i to zahvaljujući politici međunarodnih prokuratora u Bosni i Hercegovini i njihovih domaćih pomagača.
Nepravda u Bosni i Hercegovini ima svoje ime.
Ona se zove komadanje države, u kojoj bi bošnjački narod, u strahu da ostane bez svog grunta, ponovo morao ustati da se brani.
Na koji način, to je već pitanje od čijeg odgovora, svakog iole normalnog čovjeka, posebno, one koji poznaju trenutne strahove bošnjačkog naroda, trese groznica.
Ko od kreatora politike podjele države Bosne i Hercegovine, bilo onih evropskih ili domaćih, nije toga svjestan, onda on ne zna kako to izgleda kad Bošnjaku, bez obzira kojoj političkoj opciji da pripada “tiha voda” dođe do guše.
A tek bujica?